Kuća za odmor u naselju Ribičev Laz u blizini Bohinjskog jezera, djelo arhitektonskog biroa Bevk Perović arhitekti, sagrađena je kako bi nadomjestila staru drvenu bohinjsku kuću koju više nije bilo moguće obnoviti i osuvremeniti. Namijenjena je povlačenju od svakodnevne gradske vreve, odmoru, promatranju i apsorbiranju prirode i bogatstava koje pruža Triglavski nacionalni park. Unatoč strogim uvjetima građenja u zaštićenom području, arhitektima je uspjelo oblikovati originalnu kuću koja se razlikuje od okolnih. Arhitekti su promišljenim proporcijama volumena, propisanim strmim dvostrešnim krovom, uporabom drveta na fasadi i jedinstvenim izgledom vanjske ovojnice očuvali elementarnost tradicionalne bohinjske arhitekture. Budući da je kuća tek povremeno u uporabi, nije dobila izgled tipična alpskog domaćinstva s ganjkom i crvenim karanfilima bujnog cvata (što ukazuje na svakodnevni život u kući, na osjećaj solidnosti i tradicije nekog domaćinstva), nego je preuzela karakteristike objekata predviđenih za povremenu uporabu – u bohinjskom kraju karakterističnih bohinjskih stanova (pastirskih brvnara) i sjenika kozolaca. Naizgled suvremena, zaigrana, promišljena i posve samosvojna kuća za odmor nastavlja se na tradiciju slovenske alpske arhitekture za koju su karakteristični potpuni minimalizam, ako ne već askeza, sklad s okolišem, korištenje drveta i kamena za konstrukciju, jedinstvena fasada od neobrađenih balvana, koja se nastavlja i na vanjske zaslone, kojima se kuća, predviđena za povremenu uporabu, može u potpunosti zatvoriti.

Upravo fasadna ovojnica, međuprostor između vanjskog i unutarnjeg, između privatnog i javnog, dakle prostor ‘između’, predstavlja za arhitektonski tandem Bevk Perović značajan i uvijek iznova inovativno oblikovani element njihovoga arhitektonskog jezika, koji kući ne daje samo prepoznatljivi izgled, nego njezinu i povezanost i komunikaciju s okolišem, a istovremeno govori i o njenim korisnicima. Nije dakle iznenađujuće da je upravo rastvaranje fasadne ovojnice ishodišna smjernica opisanog projekta.

Prema van asketski siva (nipošto monotona), kuća se kad nije korištena u potpunosti zatvara u sebe, dočim se pri uporabi otvara i pripušta ulaženje promjenjive prirode u unutarnji prostor. Unatoč strogom i promišljenom pročišćenju volumena, geometrije, boja i detalja, kuća svojom ‘gibljivom’, fleksibilnom fasadnom ovojnicom žari izvjesnom unutarnjom zaigranošću.

Bevk Perović u svom bogatom arhitektonskom opusu ostaju vjerni vlastitim načelima: pročišćenost od ideje do izvedenog detalja, uporaba vlastitog jezika uzoraka arhitektonskih elemenata, poseban odnos prema detalju u arhitekturi, preciznost pri dodiru različitih materijala. Realizirali su svoj jezik uzoraka pročišćenih i brižno oblikovanih arhitektonskih elemenata i precizno izrađenih detalja, koje uspješno i vrlo raznoliko rabe u svojim brojnim projektima (time ostvaruju svoju prepoznatljivu arhitekturu). Usprkos konstantnoj primjeni već poznatih elemenata njihovi projekti ostaju svježi, raznoliki i raznovrsni.

Kuća u Bohinju promišljena je i dorađena, asketska. Kada je zatvorena, gotovo je nevidljiva, skrivena i srasla s bohinjskim krajolikom. Podsjeća na stambenu arhitekturu australskog arhitekta Glenna Murcutta, koji u australskom krajoliku neposrednim povezivanjem s prirodom traži svojstveni genius loci. U Bohinju kuća sivilom neobrađenog drveta na fasadi uspostavlja odnos s bojom debla okolnog drveća, sivilom stijena, s neposrednom panoramom okolnih planina, Alpa. Uporaba drveta u obiteljskim kućama za arhitekte ne znači samo vezanje za tradiciju, nego i oplemenjivanje arhitekture karakterom domaćeg. Kad je fasada kuće otvorena, prepoznajemo spomenuti jezik uzoraka – danas već stalnih oblika i sastavnica obiteljskih kuća arhitektonskog tandema Bevk Perović arhitekti: to su uporaba velikih elegantnih zastakljenih površina u stambenoj zoni u smislu neposrednog povezivanja s okolnim zelenilom, usred stakla nalaze se drvom uokvirena staklena vrata kao pristup vrtu, velika klizna vrata koja povezuju vanjsko s unutarnjim, sakriveni oluci, minimalizam pri odabiru namještaja, napokon betonske ploče položene u travu, koje predstavljaju minimalno oblikovanje vanjskog prostora.

U unutrašnjosti arhitekti nastoje omogućiti korisnicima da po svojim željama i potrebama oblikuju stanovanje. Raspored prostorija je krajnje racionalan. Velike staklene površine u prizemlju omogućavaju neposredan pristup i stapanje interijera s prirodom. Zona boravka je svijetla, pročišćena. Prepoznatljivi elementi su ognjište i strme stube–ljestve koje povezuju etaže. Otvaranjem fasade okolna priroda na miesovski način ulazi u unutrašnjost, prostoru daje šarenilo i stvara osjećaj promjenjive scene. U mansardnom su dijelu pak otvori mali pa spavaćem dijelu kuće nude veću intimnost. Prostorije su obložene drvetom, zatvorene su i introvertirane, ali igrom različito velikih prozora zaviruju u prirodu kako bi se osjetio njen dah. Oprema je minimalna i prikrivena (bjelina se spaja sa zidovima) te fiksna (kao dio konstrukcije). Uporaba prirodnog izgleda drveta na drvenim prozorima unosi u interijer izvjesnu kolorističku i materijalnu raznolikost. Askeza pri opremi iznenađuje, a istovremeno nudi određenu komociju boravka vikendom, doduše nema ni pretjeranih elemenata, ni suvišnoga, tu je samo to što je nužno potrebno. Terasa, koju se može otvarati i zatvarati pomičnim fasadnim drvenim panelima, uporabiva je u različitim vremenskim prilikama tijekom cijele godine. Paneli su istovremeno zaštita od sunca i element s funkcijom vjetrobrana. Govore o povremenom boravku korisnika, a istovremeno omogućuju veću funkcionalnost.

Uređenje vanjskih površina je unatoč prividnoj jednostavnosti promišljeno i dorađeno. Kuća raste iz travnjaka (poput pastirske brvnare), uređeni su pristup do nje i nadstrešnica za auto. Vanjsko uređenje nastoji očuvati elementarnost prirodnog okoliša, bez ograde se zemljište nastavlja u okolnu prirodu (nastavljanje koncepta privremene uporabe pokazuje se u cjelokupnom projektu i tako se formira odnos između korisnika, arhitekture i okoliša). Ta vrsta oblikovanja vanjskog prostora nudi kući neposredan dodir s prirodom, vanjskim svijetom, a istovremeno umanjuje osjećaj klaustrofobije, stiješnjenosti u građenoj okolini, potiče interakciju s vanjskim i pojačava osjećaj slobode (oslobađanje od težine grada u svakodnevici).

U arhitektonskom birou Bevk Perović individualna izgradnja predstavlja svojevrsni eksperiment. U procesu projektiranja nastoje prepoznati kvalitetu lokacije, njene karakteristike, shvatiti želje investitora i dosljedno provesti osnovnu ideju projekta. Kuća kraj Bohinjskog jezera je spoj inovativnog koncepta tradicionalnoga građenja u gorju i istovremeno suvremenoga, udobnog bivanja.